Pješčani satovi izumljeni su oko 150. godine prije naše ere ili možda čak i prije. Ideja je vodenog sata, ali s pijeskom, koji nema probleme s temperaturom i tlakom na kakve su nailazili satovi u kojima se koristila voda. 

Jedno su vrijeme pješčani satovi nestali, ali su postali popularni u kasnom srednjem vijeku, prije nego što su ih zamijenili mehanički. Dvije posudice koje se spajaju kad su pješčani satovi u pitanju nisu izrađene od jednog komada stakla sve do 1760 godine. Za razliku od vodenih satova, koji su danas vrlo rijetki, pješčani se satovi i dalje ponekad koriste kao mjerači vremena, posebno u kuhinji. Standardni vodeni sat precizan je do oko 15 minuta dnevno, ali najbolji kineski sat do 30 sekundi dnevno.

Druga vrsta ranog sata bio je sat sa svijećama. To uključuje jednu ili više svijeća s oznakama kako bi se pokazalo koliko su izgorjele, ponekad s umetnutim iglama koje klepeću na pladnju. Kralj Alfred Veliki koristio je sat sa svijećama, kao i neki perzijski učenjaci. I grčki i kineski izumitelji izgradili su satove koji su se napajali vodom, ali su imali mehanizme, neki i sa zupčanicima, koji su vrijeme prikazivali na brojčaniku ili putem automata. Primitivni mehanički satovi su drugi po redu u našem redosljedu ranog razvoja satova, a Katedrala u Salisburyju je dom ranog mehaničkog sata.

Prve uistinu mehaničke satove izgradili su redovnici u 1200-ima i 1300-ima. Ne znamo tko ih je točno izmislio i zašto, jer u početku nisu bili prepoznati kao revolucionarni korak naprijed kakav jesu. Nekolicina je preživjelih, ​​uključujući i onaj u katedrali u Salisburyju, koji nema brojčanik. Međutim, svi su ti satovi bitno izmijenjeni, a neki su, uključujući Salisbury, upitni jesu li doista ono što se spominje u srednjovjekovnim zapisima ili je to ipak nekakasnija kopija.…